Sumrak teškog daha dušu joj upek'o,

oteti  znoj s cele nje lije,

s ranjivog bića što krije se meko.

U motici, u ruci, ispod šamije

 

gviri grubi dlan iznad pogleda.

Samo nada zuri pod crnu dugu,

vreme opet mira joj ne da,

opet gazi pokornu slugu.

 

Debljaju bore, kopa pogurena,

znoj leta k’o kiša sa neba bije,

došla je oluja, zemlja je napojena.                       

Kap klizi usni

što žedno pije...