Zvižduk kroz prste

skuplja nas po ševaru,

prebrojavamo vrste,

trčeći skačemo u baru;

naše se more talasa

mi, barski bogovi, stvaramo bure

i s iskustvom starih gusara

kroz vodu ronimo k’o ajkule.

Vode pune šake

ispaljuju plotun po plotun,

nišane heroje, dečake

nasmejane pred strahotom,

mokre krpe na nama

naše su najljuće rane,

pa ih sušimo na granama

i krijemo ih od mama.

 

Bih dete k’o dete...

Alama, gusarima, bajkama opijen.

I ostao mi je, po bari, tu negde,

kovčeg s blagom, dobro sakriven.