U parku sedi dečak plavi

i gleda, kuću prave mravi.

Vredni, mali, svi crni, preplanuli, zdravi;

Neki s krilima, neki ćelavi

i rade i rade kao mravi

i svaki od njih negde hrli–

Mravi, mravi, mravi.

Mravi u travi,

mravi na mrvi;

mravi k’o mravi, skroz šašavi,

nose za njih preteške stvari.

 

I gleda ih tako dečak plavi

pa se češka prstom po bradi,

pa se česka prstom po glavi:

Šta li u glavi misle mravi?

 

I on nekad ponešto pravi,

i on se nekad po kući razigra sav,

ali nikad, baš nikad nije

pomislio da krene da radi- kao mrav.

 

 I tako je mrave dugo, dugo gledao

 I mravi su dugo, dugo njega gledali

dok odjednom nije skočio i pobegao…

Dok su se gledali- mravi ga izujedali.