Svira muzika veselja,

prostoriju puni medni žamor i dah ljudi,

preliv vazduha curi preko želja,

beži pred nezajažljivim prstima bludnim.

 

Kolena brzih koraka jure mu kroz vidokrug,

šaka-svraka mu nasrće na sjaj čaše,

da odvozi još neki poslednji krug,

na putu za alkoholne dugoprugaše.

 

Noć još jedna od njega ide,

prestao je da joj hvata ramena,

umrtvljene, vlažne usne bride,

u njima više ni reči nema.

 

Pluća širi u večernji vazduh,

kljun misli mu iz lobanje viri,

smeši se i umorno izbacuje uzdah

s ptićem sto mu ležu nemiri…

 

Naviknuto lako, mamurno vešto

ramena k’o krila izvija da probije ljusku,

da kroz nos dušu k zemlji ispusti,

pijanu dušu ljudsku....